Predslavenski korijeni Bošnjaka - Goti

Predaslavenski korijeni Bošnjaka

24.09.2012.

Visoko je metropola balkanskih germanizama! - prof. dr. Ibrahim Pašić, "Mile i Moštre - ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećka i Crkve Bosanske"

Veliki je broj visočkih gotizama, tako da u njihovom generalnom osporavanju, odnosno osporavanju njihove velike brojnosti, površna i vjersko-politički motivirana nauka izgleda nema. Kao i kod glasinačkih naziva predslavenskoga porijekla, neke od gotizama moguće je dovesti u sumnju, iz razloga što su u njihovom onomastičkom liku moguće različite etimologije, ali da se oni generalno ospore – u tome panslavisti zasigurno ne mogu imati uspjeha. Od posebnog značaja je što se gotizmi utemeljuju i razumijevaju i na arheološki način, brojnim arheološkim nalazima gotske provenijencije pronađenim na visočkom tlu, o čemu je već bilo riječi. S obzirom da se svi do sada poznati gotizmi na jugozapadnom Balkanu, mogu nabrojati na prste, znatan broj visočkih gotizama pokazuje da je današnje Visoko, zajedno sa okolinom, jedan od najsnažnijih gotskih povijesnih centara na Balkanu. Visoko je metropola balkanskih germanizama!

Visočki toponim Runa (Rune): Donje Rune su danas nepoznat toponim koji je popisan u nahiji Visoko 1485. I 1540. godine. U istoj nahiji 1516. godine, isti toponim popisan je kao „Donja Runa“ i 1528.-1530. godine kao „Runa“. Radi se o nazivu gotskog porijekla nastalom od got. „runa“, što je dalo got. antroponim „Runilo“. Prema tome Runa bi bila feminimum od Runilo, što potvrđuju H. Reichert i M. Schönfeldt. U prilog etimologije gotskoga porijekla čini se da ide gotsko značenje riječi „tajanstvenik“, „zatvor(enik)“. Naime, u neposrednoj blizini brda Runca, u selu Poriječani kod Visokog, nalazi se Sveta Gora ili „Svetigora“, što naziv „Runa“ dovodi u vezu sa svetim tajnama Svete Gore, na kojoj se po tradiciji, nalazila crkva, odnosno s crkvenim isposnicima. Ako se radi o nazivu gotskog porijekla, on je sačuvan posredništvom autohtonog seoskog stanovništva, koji je vremenom slavenizirano.

Visočki toponim Ostrlja: Ostrlja je selo u nekadašnjoj visočkoj nahiji. Naziv sela prvi put se spominje u osmanskom defteru iz 1468. godine, kao pusta mezra pod imenom Ostrlji. Naziv Ostrlja, u potpunosti se izvodi iz germanske antroponimske baze Austr-, sadržane u starogermanskim imenima Austr, Austrapi, Austrechild, Austri, Austriahen, Austrigyshel, Austrin, Austrovalg, Austro, itd. S obzirom na to da je antroponimska baza Austr- poznata iz ženskog gotskog imena Austragusa, posebno zbog činjenice da je naziv Ostrlja ženskog roda, onomastičko razmatranje - isključivo zasnovano na glasovnim zakonitostima bosanskog jezika, i bez drugih izvora koji bi išli u prilog tom čisto lingvističkom povezivanju - ukazuje na žensku osobu čije ime sadržava Austr-. No, toponim se može dovesti u vezu i sa imenom posve izvjesne vladarske ličnosti muškog roda koja je potvrđena u Ljetopisu popa Dukljanina. U prva tri poglavlja Ljetopisa popa Dukljanina, obuhvaćena nazivom Libellus Gothorum (Knjižica o Gotima), govori se o vladaru Svevladu I i o njegovim sinovima koji se zovu Brus, Totila i Ostroilo, te o Ostroilovom sinu Svevladu II. J. Rus, koji je razmatrao Libellus Gothorum, smatrao je da je prikaz navedenih vladara, u tom dijelu ljetopisa, preuzet iz nekog spisa iz vremena seobe Gota, na osnovu čega je Svevlada II poistovjetio sa vladarom istočnogotske države Teoderikom Velikim (475-526), što prihvata i Muhamed Hadžijhahić.

Ako bi se za naziv Ostrlja, pokušao pretpostaviti onomastički lik koji bi mogao pouzdano dati taj naziv, sve da i nije nigdje potvrđen i da ga je nužno rekonstruirati, nema nikakve sumnje da bi to bio lik * Autroila > Ostroilo. Pošto se iz Libellus Gothorum vidi da se radi o imenu gotskog porijekla, zasigurno je da je to ime izvedeno iz gotskog Austro-. Na antroponimsku bazu Austro-, došao je čest gotski sufiks -ila. U periodu slavenizacije visočkog kraja, dočetno -a iz "Austroila" - koje je u gotskim imenima uobičajno kao finalno -a, i koje tvori lična imena muškog roda - došlo je u kontaminaciju sa slavenskim dečetnim feminiziranim -a, koje se u morfološkom smislu bitno razlikuje od gotskog -a, iz razloga što tvori slavenske antroponima ženskog roda. Iz tih razloga, dočetno -a u *Ostroila primijenjeno je u -o (Ostroilo).

Kako pokazuje Ljetopis popa Dukljanina u njegovoj II glavi, "u priči o Ostroilu daju se samo naslutiti epski momenti: pošto je zauzeo cijelu Dalmaciju, sadržao se u Pravelitani sa malo vojske, jer je poslao svog sina Svevlada da zauzme krajeve preko brda. Car iz Konstantinovog grada skupi vojsku i pošalje je na njega jer je saznao da se on nalazi samo sa malo vojske, ali ovaj 'čovjek hrabra duha, spremi se za boj. Pošto je bio zametnut, Ostroilo pade i bude ubijen, a oni koji su za njim bili nagnu u bjegstvo '". Priča o Ostroilu na svoj način otkriva značajnog gotskog epskog junaka, za kojeg se ne može dokazati neka konkretna veza sa visočkom Ostrljom, ali koja se ne može u potpunosti ni odbaciti, posebno iz razloga što je povezivanje * Austroila > * Ostroila > * Ostroilo > * Ostrlja lingvistički neosporno. Ostrlja je naselje Ostroila.

U osmanskom popisu iz 1604. godine, na prostoru Visočke nahije, popisano je selo Ostrovila?, u blizini sela Bilasica? i Radonići. S obzirom na to da se radi o neobičnom nazivu, iza tog naziva A. Handžić upisao je upitnik i time iskazao dilemu da li se zapisani lik uistinu tako zove. Međutim, u kontekstu navoda o operozovanim prihodima sela, još jednom je pročitao Ostrovila. Pošto se konsonant v najčešće umeće ispred samoglasnika, on je u Ostrovila epeneza. Da se zasigurno radi o epenezi, i da je riječ o naselju Ostroila, odnosno Ostrlji, pokazuju navodi iz istog deftera, u kojima se kaže da se Ostrovila nalazi u blizini Radon(j)ića (što je također naziv gotskoga porijekla). To neosporno znači da se radi o naselju etničkih Gota čiji rodonačelnik, u bosanskoj jezičkoj prilagodbi, nosi ime Ostroilo. Naime, iz nepoznavanja gotske etimologije naziva, pučka etimologija je, putem epenetskog v, u naziv involvira gotsku vilu: Ostrovila. Iz kojih razloga su Goti izabrali baš visočku Ostrlju za svoje naselje? Nema nikakve sumnje da je uzrok tom naseljavanju rudno bogatstvo. Kraj obiluje željeznom rudom. Toponimi tipa Kraljevo guvno, koje se nalazi iza sela Ostrlje, sadržavaju ostatke starih rudokopa i tretiraju se nazivima u vezi sa rudarstvom. Na visočkoj seoskoj kosi Ragodost (ime gotskog porijekla), i na površini zemlje, nalaze se primjerci željezne rude koja je identična vareškoj željeznoj rudi. Kao što je poznato, u provinciju Dalmaciju ostrogotski kralj Teoderik donjeo je naređenje "da se po unutrašnjosti (Bosni) traži gvozdena ruda." U jednom pismu iz 508. godine što ga je ostrogotski car Teoderik pisao svom upravitelju u Dalmaciji, Osuini ili Osunu, preporučava Teoderik istomu Osuinu nekoga Simeona, za kojega veli: "Simeonem itaque virum olaris simum, cuius fides olim nobis est cognita, vel devotio comprobata, ad ordinationem siliquatici, nec non ferrariarum ad provinciam Dalmatiam nostra ordinatione direximus."

Visočki toponimi Male i Velike Gudenovače: Visočki toponimi Gudenovače (Male i Velike) odnosi se na njive, koje se nalaze na „pod Očevljem“. Naziv nije moguće protumačiti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Naziv Gudenovače u potpunosti se izvodi iz složenog ostrogotskog imena „Gudi-nandus“. Pritom, s morfemom –(o)vače toponim je poimeničen. Očito, njive su pripadale Ostrogotu čije ime je bilo Gudi-nand-us.

Visočki toponim Moštre: U toku etnoloških istraživanja Moštra, M. Filipović je zabliježio: „U selu se priča da je u ovom kraju 'najprije bio Grk, pa je bio Nijemac i onda Turčin'“. Navedeno tradicijsko predanje ima veliki značaj, ne samo za Moštre, već i za Mile u Arnautovićima, koje je zajedno s Moštrem ulazilo u naselje „Bosna“. U Moštru, arheologija i seoska toponimija na izuzetno upečatljiv način potvrđuju prisustvo Germana (Gota), odnosno arijansko porijeklo bosanseke narodne crkve, čije se jedno od najvažnijig sjedišta nalazilo u Moštru. Za hronologiju bosanske narodne vjere i Crkve bosanske naziv „Moštre“ ima prvorazredan značaj. Glasovnu promjenu „magister“ > „moistorъ I. Popović smatra starijom glasovnom promjenom od promjene „magister“ > ъ, koja se, kako navodi P. Skok, dogodila u bizantsko doba. To znači da je naziv „Moštre“ još stariji i da se s velikom vjerovatnoćom može datirati u period najstarijih ilirsko-gotsko-slavenskih dodira na visočkom tlu. Na veliku starinu, na svoj način ukazuje i promjena kratkog „a“ u „o“, a posebno zadnjeg sloga „–er“ u „–ra“ (magister > Moištra).

U crkvenoj povijesti riječi učitelj (vjere) je gotsko-arijanska posebnost. Njome se označavaju osobe koje vrše vjersku poduku i uvode u vjeru, od Isusa, pa naniže. U gotskom komentaru Jovanovog jevanđelja poznatom pod nazivom „Skeireins“, Nikodim je, prije svega, prvo čuo za „učitelja“, a potom za Isusa. Učitelj pravednosti (gotski: laisareis uns wairþai þizos du guda garaihteinss) najveća je gotska atribucija koja se redovno dodjeljuje Isusu, a prvi „učitelj“ poslje Isusa je Vulfila, prevodilac biblije s grčkog na gotski jezik. U Moštrama kraj Visokog je svojevremenom boravila neka vrlo značajna ličnost. Iz historije Tome Arhiđakona, u kojoj se spominje „nekakav stranac svećenik po imenu „Ulfus“ i njegov biskup Cedded (Ceded), o čemu je već bilo riječi, čita se da je Ulfus odnosno Vulfila bio (loš) „učitelj“ (magistro nequitie) Ceddedov. U pozadini Arhiđakonovih informacija je neka vrlo stara predaja o Vulfili i njegovom biskupu Cededu, koja je bila poznata i u Dalmaciji. S obzirom na to da je „Ulfus“ hipokoristik od „Ulfila“, što je ustvari Vulfila, Arhiđakonova informacija o Ulfusu, odnosi se na najveću crkvenu ličnost gotske povijesti i gotskog nejvaćeg „učitelja“. Najvjerovatnije, u Moštrama je boravio prvi i najveći gotski učitelj, „magister“ Vulfila (Ulfo), a po njegovom zvanju magistra, Moštre su dobile svoje ime. Prema Veronezeu i Mavru Orbiniju, prvi „patareni“ u Bosnu i u Bugarsku (Nikopolje) stigli su istovremeno. Pošto je posve izvjesno da Vulfilini Goti iza 348. godine dolaze u oblast Nikopolja, Vulfila kao arijanski misionarski episkop, zasigurno je obilazio svoju eparhiju, kojoj je također pripadala i današnja Bosna. Naime, ako je arijanaca bilo u Bosni, a jeste, Vulfila je, kao crkveni i svjetovni poglavar Gota (Goti minores), morao dolaziti u Bosnu.

Starješina narodne bosanske crkve zvao se „did“, „dedo“ „djed“,  i on je, po logici stvari i kao nasljednik prvog magistra, također postojao „učitelj“ (magister) vjere. Moštre su općebosansko središte i boravište bosanskih magistara ili „učitelja“ bosanske vjere, od prvog i najvećeg, koji je najvjerovatnije bio Vulfila, pa do posljednjeg „dida“ Crkve bosanske. S tim u vezi stoji izjava Jakova Becha iz 1388. godine, u kojoj on kaže da je išao da „nauku poptpuno i savršeno nauči od učitelja (a magistris) koji tamo stanuju, u mjestu koje se zove Bosna.“ Pritom, činjenicu da su Goti, u odnosu na starosjedioce Iliro-Romane, u Bosni zasigurno bili u manjini, premda su i Iliro-Romani vremenom prihvatili arijanstvo, na svoj način potvrđuje latinski termin „magister“. Da su Goti bili srednjobosansko većinsko stanovništvo i da je njihov jezik imao više govornika, umjesto „magister“ prevagu bi imala gotska riječ za učitelja „laisari“.

No, da se ukratko opet vratimo na izvještaj o Ulfusu od Tome Arhiđakona u djelu „Historia Salonitarum“; vidi se da je Arhiđakonov „Ulfo“ „stranac i svečenik“ („Quidam secredos aduena, Ulfus nomine...“), što dogovara Vulfili. Mjesto događanja Arhiđakon definira kao „dijelove Hrvatske“. Iz navoda u kojima se spominju napadi na „granice Hrvatske“, pak, moguće je zaključiti da se radi o hrvatskim istočnim granicama, odnosno Bosni. Od posebnog značaja su navodi u kojima „Ulfo“ kaže: „vama po slobodnoj volji dajem mogućnost, da iz svog naroda i po vašem običaju pontifexa (biskupa) izaberete.“ To znači da se radi o nekoj vrsti tradicionalnog izbora crkvenog vjerskog starješine koji je i prije toga biran po narodnom običaju, i kojeg nije postavljao papa, iz čega se vidi da se ne radi o katoličkoj crkvi. Biskupa Ceddeda izabrali su Goti za svog biskupa, što znači da je riječ o arijanskom biskupu u arijanskoj crkvi. Cededu (Cedded) odgovara djed Crkve bosanske. Navodi u kojima se kaže da je pobjegao iz svog sjedišta “što ga je s autoritetom nejvećeg apostola koristio“ u potpunosti odgovara „didu“, koji je u Crkvi bosanskoj smatran apostolom i nasljednikom Sv. Petra. „Loš učitelj Cededov“ je „Ulfo“, a njegovo učiteljsko zvanje, na latinskom „magister“, odgovara zvanju magistra iz bilinopoljske izjave 1203. godine o ćemu je već bilo riječi. Ono što je od posebne važnosti, papa u ovom izvoru govori o arijancima, odnosno o arijevim pristašama (sed propter Arianos inuentores litterature huiusmondi).

Visočki toponim Caperiš: Pretpostavku o crkvi sv. Kuzme i Damjana u Arnautovićima kod Visokog, Đ. Basler i P. Anđelić izveli su na osnovu činjenice da su se crkve tih svetih liječnika podizale uz ljekovite izvore, a da je u Milama bio izvor zdrave vode, potvrđuje iskaz Pavla iz Rovinja, koji 1640. godine u Milama "zatiče visočku djecu kako dolaze po vodu". Izvoru žive vode u Arnautovićima pripisivala su se ljekovita svojstva. O kojim se ljekovitim svojstvima radi, otkriva naziv seoskog hidronima u Arnautovićima, koji se zove Caperiš.

Caperiš je hidronimski naziv koji se ne može objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Koliko je sada poznato, riječ je o jedinstvenom nazivu na tlu Bosne i Hercegovine. Etimologija naziva u vezi je s latinskom posuđenicom iz gotskog caeparia, što je neka vrsta bolesti spolnih organa. Gotska riječ *kappon dala je staroitalsko "cappare", špansko-portugalsko "capar" i srednjonjemačko-nizozemsko "kappen". Prema tome, gotsko "kappon" na srednjobosanskom tlu moglo je dati i vulgarnolatinskim (balkanskolatinsko) "cappare". Izvođenje * kappon > caeparia > Caperiš, posve je izvjesno. Na r osnove, kako pokazuje P. Šimunović, dodaju se mnogi tvorbeni sufiksi, "naročito oni sa sufiksom -š." Da je lingvističko izvođenje caeparia > Caperiš neosporno, potvrđuje se etnološkim metodom. U Arnautovićima, svi stariji mještani znaju za ljekovitu vodu, koja se nalazi oko 300 metara izvora Caperiš. Izvor se zove Slatina. Radi se o manjem blatnom izvoru, čija voda na površinu izvija neznatno, a zajedno sa zemljom iz koje izvira stvara ljekovito blato, oko kojeg se nalazila trava "šaša". Žene koje su bolovale od "ženskih bolesti" dolazile su na taj izvor, sjedale u blato i stavljale ga po tijelu. Uglavnom, to su bile muslimanke, Bošnjakinje. Tradicija, o kojoj još uvjek svjedoče stariji Visočani, kaže da su u blatni izvor sjedale u dimijama, po kojim su nanosile blato. Ova "narodna banja" u ljetnim mjesecima bila je redovita posvjećena, ne samo ženama iz Arnautovića, već i iz samog Visokog.

Visočki toponim Svibe: Etimologija naziva Svibe u vezi je s visočkim narodnim predanjem koje kaže da je u Moštru, poslje Grka, „bio Nijemac“. Naziv Svibe, pouzdano se izvodi iz germanskog etnika „Sweben“ (Quaden). Akcenat u Svebi, je na samoglasniku "e" „Suebi“ što besprijekorno daje Svibe u kojem dočetno "e" tvori množinu, kao u Švabe odnosno „Nijemci“. Pod imenom Svibe na visočkom tlu nužno je podrazumijevati Germane. Arheološko-etnološki lokalitet i toponim Svibe, jedinstven na bosanskohercegovačkom tlu, prvorazredan je historijski izvor, ne samo za bosansku narodnu crkvu, već i za najstarija slavenska doseljavanja na srednjobosansko tlo. S velikom vjerovatnoćom nastao od germanskog etnika Sweben (Quaden), slavenska je prilagodba germanske riječi nastala u jeziku onih Slavena koji su pod tim imenom poznavali taj istočnogermanski narod. A poznavali su ga oni Slaveni koji su živjeli u susjedstvu sa Svebima, na tlu Moravske, koju su istovremeno naseljavali Slaveni i Swebi (Quadi). Etnik Svebi u srednjoj Bosni vjerovatno nije bio poznat prije slavenskih doseljavanja, i sa sobom su ga iz oblasti Moravske, u visočki kraj, najvjerovatnije, donjeli slavenski doseljenici. Naime, doseljavanjem u visočki kraj, Slaveni iz Moravske u visočkom kraju i u Moštrama, zatekli su među mnogim i gotsko germansko stanovništvo, koje je govorilo germanskim jezikom, kao i njihovi nekadašnji germanski susjedi Svebi, što je bio razlog da svoje nove susjede zatečene u Moštru nazovu istim imenom kojim su prethodnom nazivali svoje germanske moravske susjede: Svebe. Visočki toponim Svibe i etnonim Svibničanin, s velikom vjerovatnoćom imenovani su po Germanima. Da su germanske etimologije posve izvjesne indirektno potvrđuje znatan broj imena gotskog porijekla koja su uklesana na bosanske stećke. Među tim imenima je i etnik „Svibničanin“.
Pored toponima Svibe, na moravske Slavene u Visokom također ukazuje hidronim „Morava“ i „Dragača“, potok u Vlahinji i Podgori. Visočki naziv Svibe, imenovan od strane doseljenih moravskih Slavena, kao i njegova moravska pararela „Morava“ i „Dragača“, pokazuju da najstarija slavenska srednjobosanska povijest nije ni srpska ni hrvatska. Prvi Slaveni na srednjobosanskom tlu su moravski Slaveni, što od ranije tvrdi i Muhamed Hadžijahić.

Vareški toponim Daštansko: Jedan od srednjobosanskih naziva koji je također germanskoga porijekla je naziv za selo Daštansko, popisano u prvom osmanskom popisu Sandžaka i Bosne iz 1468/69. godine. U selu je jedan od vareških rudnih željeza. M. Ramović ovaj seoski naziv dovodi u vezu s njemačkim „Dashsteins“. Naziv otvara pitanje: da li se radi o nazivu gotskog, ili mlađeg, saskog porijekla. Pošto su se srednjovjekovni njemački rudari Sasi u srednjovjekovnoj Bosni zanimali prvenstveno za plemenite metale, a Daštansko je rudnik željeza. Naziv „Daštansko“ moguće je obrazložiti uz pomoć njemačkoga priloga da „da dort“, koji je u izvorima potvrđen u 8. stoljeću, i gotske riječi stain-s. To znači da je naziv imenovan po rudonosnom kamenu željezne rude. Također, seoski izvor u Daštanskom, zove se Jaglenac (< ostrogot. Igila?) i njegov naziv nije moguće objasniti južnoslavenskim jezičkim sredstvima.

Visočki toponim Ragodost: Ragodost je veća pošumljena planinska kosa Ostrlje kraj Visokog, na istočnoj strani sela. Naziv je složen: Ragod-ost. Baza Ragod- nalazi se u ostrogotskom antroponimu „Ragadaiso“ ili „Ragadais“, što je jedna od varijanti ostrogotskog antroponima „Radagais“. Također, u germanskom antroponimu onomastikonu poznato je muško ime „Ragadeo“. Sufiks –ost tipičan je gotski sufiks koji dolazi na „a“ osnove, što odgovara osnovi u „Ragodost“. Karakterističan je za brojna ženska imena bosanskog srednjovjekovnog roblja koje se prodavalo u Dubrovniku. U odnosu na etimologiju imenske baze gotskoga porijekla, naglasak na prvom slogu koji je gotska pravilnost, gotskog sufiksa –ost, Ragodost se pouzdano definira neospornim nazivom gotskog porijekla. Indirektno, otklanja nedoumice oko porijekla matičnog naziva „Ostrlja“ i snažna je potpora njegovom gotskom porijeklu.

Visočki toponim Klisa: Jedna prirodna i djelimično vještački oblikovana terasa na obronku Visočice, u Visokom, zove se Klisa. Na ovaj lokalitet P. Anđelić, bez ikakve ozbiljne argumentacije, locira franjevačku crkvu i kuću. Da nije riječ o franjevačkom samostanu u Klisi, pokazuju osmanski izvori koji se odnose na zatečene samostane na bosanskohercegovačkom tlu. Po tom pitanju, osmanski popisivači, poslije osmanskog osvajanja Bosne, precizno bilježe zatečeno stanje. U sumarnom popisu bosanskog sandžaka iz 1468. godine u Visokom je popisan samo jedan samostan, u kojem su tada boravile samo dvije osobe. Sve da je na Klisi u vrijeme osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine zasigurno postojao i drugi franjevački samostan u Visokom, i da je bio porušen i opustio - što je malo vjerovatno u odnosu na vjersku zaštitu koju je bosanskim franjevcima čuvenom fojničkom ahdnamom pružio osvajač Bosne sultan Mehmed II El-fatih - Osmanlije bi popisale njegove zemljoposjede (vrtove) na isti način kao što su popisale i desetine drugih napuštenih bosanskohercegovačkih zemljoposjeda. Sa rušenjem samostana na Klisi - što se može samo pretpostavljati i što je malo vjerovatno - franjevački zemljoposjedi samo su mogli promijeniti vlasnika, i oni bi kao takvi zasigurno bili popisani. Na kraju, protiv franjevačkog samostana (crkve) u Klisi su i lingvistički razlozi.

U vezi sa porijeklom riječi klisa, P. Anđelić piše: "Sama riječ Klisa po etimologiji je grčkog porijekla, sa kršćanstvom je preuzeta i u latinski jezik (ecclesia), ali je u bosansku toponomastiku došla posredstvom Turaka, koji su je primili od Grka. Tako su, bar, što se tiče toponomastike, klisama nazvane one kršćanske crkve koje su, bar neko vrijeme, funkcionirale i u vrijeme turske uprave. Primjerice, Klisa se i danas zovu mjesta gdje su bile franjevačke crkve i samostani u Srebrenici, Zvorniku, Vranduku, Bakićima kod Olova i dr." Ovi navodi P. Anđelića nemaju znanstvenog osnova i ispisani su bez bilo kakve argumentacije, pozivanja na historijske izvore, literaturu i sl. P. Skok u svom Etimologijskom riječniku elaborira termin klisa, za koji kaže da je "panromanski grecizam". Prema tome, ako se radi o panromanskom grecizmu, riječ klisa u opću romansku i bosansku toponimiju nije došla posredstvom Turaka, što sasvim neutemeljeno tvrdi P. Anđelić. Posebno se ne mogu prihvatiti Anđelićevi navodi u kojima on kaže da su tim imenom "nazivane one kršćanske crkve koje su, bar neko vrijeme, funkcionirale i u vrijeme turske uprave", iz razloga što je iz osmanskih popisa posve vidljivo da visočka Klisa 1468. godine zasigurno nije "funkcionirala", kao ni Klisa u Bakićima kod Olova, Klisa u Vranduku i istoimena Klisa u Srebrenici.

Arheološki ostatci zidova crkve, visoki preko jednog metra, ne slijede orijentaciju katoličkih crkava: crkva je precizno okrenuta u pravcu sjeverozapad-jugoistok, što je arijansko-gotska orijentacija sagrađivanja. Prema tome, olovska i visočka Klisa najvjerovatnije je arijansko-gotska crkva, kao i sve druge Klise, koje imaju istovjetan naglasak, i ta riječ u bosanski jezik, došla je gotskim posredništvom.

Anđelićeve neargumentirane tvrdnje o franjevačkim crkvama u Podvisokom, Bakićima, Vranduku, Srebrenici i Zvorniku na nivou su falsifikata. Komplementarne su njegovim arnatuovićkim falsifikatima i otkrivaju očitu i neospornu tendenciju sračunatu s ciljem da se bosansko srednjovijekovlje što više franciskanizira i katolicizira, sve s ciljem da bi se "dokazivalo" da je srednjovjekovna Bosna, prije svega katolička zemlja. Također, falsifikati su u potpunom skladu sa Paškvalinovim Kršćanstvom kasne antike, u kojem se u potpunosti ignoriraju bosanske dvojne arijansko-rimske bazilike. No, vratimo se riječi klisa, koju ni P. Skok nije elaborirao na zadovoljavajući način.

Vulfilin prijevod biblije, sa grčkog na gotski jezik, otkriva brojne grčke crkvene riječi koje su Goti preuzeli iz grčke crkvene nomenklature. Jedna od njih je i ἒκκλησἰα "skupština", što je u gotskom jeziku dalo aikklesjo. Gotsku riječ aikklesjo, S. Feist, jedan od najpoznatijih stručnjaka za gotski jezik, tretira kao specijalnu i posebnu gotsku riječ, koja u ostalim njemačkim dijalektima nije poznata. Riječ Klisa kontrakcijom se u potpunosti izvodi iz gotske riječi aikklesjo. Dočetno gotsko o promjenilo se u bosansko a u kontaminaciji sa "crkva". U vezi s etimologijom klisa i gotskim posredništvom u prenosu nevedene riječi u južnoslavenske jezike, Anđelićeva neutemeljena tvrdnja, da je navedena riječ došla u Bosnu preko Turaka u potpunosti otpada. Odgovor je u kasnoantičkoj i ranosrednjovjekovnoj povijesti Bosne. Kao što je gotska riječ aikklesjo specijalna i posebna gotska riječ, ista specijalnost i posebnost odnosi se i na bosansko klisa. Radi se o povijesnoj jezičkoj i geografskoj posebnosti tipičnoj za bosanskohercegovački prostor. Riječ je jezička posljedica nekadašnje gotske povijesti Bosne.

Visočki toponim Skoparinići: Skoparinići su visočko selo. M. Filipović za isto selo, donosi naziv „Skoparanovići“. Bez obzira na prvi ili drugi imenski oblik, naziv sela zasigurno se ne može objasniti slavenskim jezičkim sredstvima. U južnoslavenskim jezicima jezičke baze iz koje bi se seoski naziv mogao izvesti zasigurno nema.
Naziv je složen: „Skopar-in-ići“. Naziv je antroponimskog ostrogotskog porijekla. Osnova naziva Skopar-, glasovnom promjenom koja se zove kontrakcija, pouzdano se izvodi iz ostrogotskog antroponima „Scipuar“. Morfem „–in-„ slavenskog je porijekla i tvori posessivum, dok je „–ići“  stratigrafski najmlađi općepoznati patronimični sufiks. Seoski naziv, zasigurno je imenovan po Ostrogotu koji je osnovao naselje i koji se zvao Scipuar.

Visočki toponim Maguljice: Maguljice su danas nepoznat toponim, popisan u nahiji Visoko 1540-1542. godine. Naziv nije moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Kako informira P. Skok, naziv uvale „Mag“, na otoku Rabu, je nepoznatog „Podrijetla“. Naziv se objašnjava uz pomoć gotske riječi „magula“ odnosno „magu-s“. S obzirom na to da je gotsko magus-s (bos: mladić) poznato i u antroponimiji, visočki toponim vjerovatno je pripadao vlasniku čiji je nadimak bio „Magula“ „dječačić“. Sufiks –ice mlađeg je postanja i, najvjerovatnije, na gotsku osnovu došao je u kontaminaciji s „njivice“.

Visočki toponim Nirtovaj: Nirtovaj je danas nepoznat toponim popisan u nahiji Visoko krajem 15. stoljeća. Naziv nije moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava i zasigurno nije slavenskog porijekla. Čini se da je naziv složen: Nirt-ovaj. Prvi dio naziva u potpunosti se izvodi iz gotske riječi *naúrþ-s (sjever i/ili sjeverno od). To znači da je toponim motiviran sjevernom stranom svijeta, odnosno da se nalazio na sjeveru u odnosu na neki drugi toponomastički subjekt, ili na sjevernoj strani nekog drugog toponima, itd. Toponimski kompozit -ovaj je pokazni zamjenički pridjev, čije se -aj u lingvistici timači s primjerima u Blagaj, Maglaj.

Visočki toponim Monjari: Monjari su visočko selo koje se u pisanim izvorima prvi put spominje u sidžilu sarajevskoga kadije iz 1565/66. godine. Naziv je jedinstven na području Bosne i Hercegovine. Nije ga moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Za seosko stanovništvo naziv je bio i ostao nejasan. Gotsko porijeklo imena zaseoka „Bradva“ u selu Monjari, prvi je indikator da je naziv sela, istoga, gotskoga porijekla. Naziv sela u potpunosti se izvodi iz gotskog „man(a)“, što je dalo višestruko posvjedočene starogermanske antroponime „Manna“, „Mannele-ub“, „Mannil“, „Manno“. Gotsko „man“, u vrijeme prvih gotsko-slavenskih jezičkih kontakata, u južnoslavenskim jezicima nepogrešivo daje „mon“ (>monj), na koje je kasnije došao sveslavenski sufiks za muška lica –ar. Dočetno „i“ u „Monjari“ tvori „pluralia tantum“. Iz visočkog sela Vjesolići poznat je i bošnjački rod Monjarčić, čije porijeklo je M. Filipoviću ostalo nepoznato. U Visočkim Monjarima i novotravničkim Monjićima potvrđuju se snažni gotski korijeni srednjobosanskih Bošnjaka.

Visočki toponim Ginje: Ginje su visočko selo, u kojem se, na lokalitetu Gorašnica, nalazi 10 stećaka u obliku sanduka, okrenutih u pravcu Z-I, što je arijansko-gotski način sahranjivanja. Naziv sela na tlu Bosne i Hercegovine, jedinstven je i ne može se objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezika. Glasovnom promjenom koja se zove kontrakcija, gdje predslavensko u daje bosansko i i gdje se n palatalizira, naziv je moguće izvesti iz gotske riječi gaunon. To bi značilo da su Ginje selo "kukavnih" (ljudi). Također, povezivanje je moguće i s gotskim antroponimom Gaina.

Visočki toponim Veruša: Veruša je selo koje je nekad pripadalo oblasnom naselju Monjari. Na veliku starost sela upučuje naziv seoskog toponima „Grčko selo“, u čijem nazivu se krije neko staro stanovništvo koje je nekad živjelo u selu. Na tlu Bosne i Hercegovine naziv Veruša je jedinstven. Nije ga moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Naziv Veruša najvjerovatnije je nastao od ostrogotskog antroponima. Ostrogotsku bazu „Wer-“ sadržavaju antroponimi „Wera“, „Wereka“, „Were-mund“. S obzirom na to da je poznata herulska antroponimska varijanta „Verus“, pitanje sufiksa u Veruša, nije najjasnije. Moguće je da je na bazu „Wer“ došao sufiks „-uša“, ili se radi o nastavku „-a“, koji je došao na „Verus“.

Visočki toponim Argud: Argud je danas nepoznat toponim popisan u nahiji Visoko 1489. godine. Naziv nije moguć objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Naziv je složen: „Ar-gud“. Prvi slog naziva „Ar-„ otkriva germansku antroponimsku bazu iz ličnog imena „*Aro“, koje je potvrđeno kod Langobarda. Posebno pitanje naziva je neizvršena metateza likvida u prvom slogu „ar-„, što bi moglo naziv datirati iza 10. stoljeća. Međutim, vjerovatno je i stariji, te da je prvobitno glasio „* Aragud“. Najvjerovatnije, kontrakcijom od „*Aragud“ nastalo je Argud. Vjerovatno se radi o zemljoposjedu koji je pripadao Gotu što se zvao „Ara“.

J. Kelemina prvi je ukazao na zapadnobalkanske nazive gotskog porijekla: Gacko, mjesto u istočnoj Hercegovini, ime koje odgovara toponimu i etnonimu Guduscani u Franačkim analima. Keleminin sud o gotskom porijeklu naziva sa Gac-, -Gud-, itd, uglavnom je prihvaćen. Kelemina je mišljenja da je praoblik tih naziva *gъd-, uz obrazloženje da je gъd- bilo ime odomaćeno kod Slavena u doba kada se u germanskom jeziku još nije bila izvršila promjena d u t. S tim u vezi, Kelemina se poziva na F. Miklošićča i naziv Gudi, što je litavski naziv za Bjeloruse nastanjene na nekadašnjem gotskom teritoriju. Osim na Balkanu, etnik Gud višestruko je potvrđen i na tlu Italije. Na osnovu široko prihvaćenog lingvističkog mišljenja o etnicima Gudas, Gudi, Guduscani, što su nekadašnji nazivi za Gote, za kako konjički, tako i visočki Argud se argumentirano može utvrditi da je naziv gotskoga porijekla.

Visočki toponim Špinje: Špinje su njive u Očevlju, i taj naziv je nominativ plurala. Najvjerovatnije, nominativ singulara je *Spina. Naziv njiva nije moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Najvjerovantije, naziv je nastao poimeničenjem, od gotskog glagola spinnan, u značenju „presti“. To bi značilo da se na njivama uzgajao lan od kojeg se prela odjeća.

Visočki toponim Viljez: Viljez je potok u visočkom selu Grđevac. Doalzi iz pravca sela Skoparinići i u središtu Grđevca sastaje se sa potokom Točila. Naziv hidronima zasigurno nije slavenskog porijekla i, kao što dolazi iz pravca sela čiji naziv je gotskog porijekla, i njegov naziv je gotski. U gotskom jeziku, bazu wilj- sadrži više riječi: wilja, wiljan, ana-wiljel, -wilji-s, čije dočetno –s odgovara finalnom –z u Viljez. S tim u vezi, F. Wrede informira o gotskim antroponimima Viljenanth i Wiljarie.
Moguće je da je naziv potoka u vezi sa Svetom Gorom i općom atribucijom koja se odnosi na njene svećenike. U vezi s ana- wiljel, to bi značilo da se radi o potoku „poštovanih“, „ubvaženih“, „uzoritih“, „pravednih“, „poštenih“ i/ili „skromnih“.

Visočki toponim Godimlje: Godimlje je danas nepoznat toponim popisan u nahiji Visoko 1485. godine. Kompozit -(i)mlje u Godimlje, kao i Maretićeva riječ mile, nastali su od latinskog mille (mille pl. milia), "hiljada". Najstariji nazivi s osnovom mil- vode u mikensko-grčku starinu, što ne iznenađuje: znatan broj latinskih riječi preuzet je iz grčkog jezika. Vjerovatno, najstarije ime s tom osnovom je mikensko-grčko ime "Miletos", u mlađoj fazi Milo, od čega će, po mišljenju I. Kajanta, u Rimu nastati kognomen Milioniantes. Potom slijede rimska imena Miles, Militio, Militaris, koja su izvedena od lat. miles. Prvi dio naziva God- izvodi se iz gotskih osnova na dva načina. Odgovara italijanskim toponimskim nazivima ostrogotskog porijekla Gadesco, Gadhari, Gadsinda, u vezi s langobardskim imenom Gado (comes, socius), s tim što je glasovna promjena Gad- > God- analogna brojnim primjenima glasovnih promjena u kojem je kratko a promjenjeno u o. Ukoliko se radi o glasovnoj promjeni Gad- > God-, Godimlje je gotsko naselje vojničkog tipa u kojem je boravio gotski vojni garnizon kojim je komandovao comes. U gotskoj upravnoj i vojničkoj nomenklaturi latinski termin comes višestruko je potvrđen, a njegova gotska jezička pararela je Gado/Gada. Fonetsko izvođenje Gad- > God lingvistički je pouzdano. Druga mogučnost zasniva se na činjenici da je još u vulgarnom latinitetu rimske provincije Dalmacije došlo do zamjenjivanja t i d, što se nastavilo i u romanskoj Dalmaciji. Za razumjevanje visočkog God- od posebnog značanja je što se, kako pokazuje više vulgarnolatinskih primjera od kojih neki potječu i sa bosanskohercegovačkog tla, u vulgarnom latinitetu završno t mijenja u d, što u potpunosti odgovara promjeni završnog etnonimskog t u Got, d u God-.To znači da je Godimlje "gotsko milje", što je etnonimski naziv. Radi se o gtoskom naselju veličine jedne rimske milje. S obzirom na vrijeme kada su se događale vulgarnolatinske glasovne promjene t > d, naziv bi se mogao datirati u prelazni period kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Nema nikakve sumnje: Godimlje je naziv gotskoga porijekla. S obzirom da je još u doba Rima Varon predložio etimologiju po kojoj je riječ "vojnik" miles izvedena iz broja mille, vjerovatno je to bilo gotsko vojno naselje, neka vrsta castrum-a. Njegov geografski položaj, vjerovatno je imao ulogu vojne kontrole i nadzora nad srednjom Bosnom, kao i prostor toponima Godomilje u neposrednoj blizini Rogatice, na Glasincu.

Visočki toponim Goduša: U visočkoj nahiji M. Filipovića, u opisu naselja Gračanica, stoji: „Sredinom basena teče reka Goduša ili Gračanica (katolici iz daljih sela zovu je Godušem ili Gvaranićem)...“ Međutim, kod P. Anđelića i kod A. Benca za istu rječicu stoji Goruša, a posljednji nazivi potvrđuju i savremena terenska istraživanja. Ipak, moguće je da je za Gorušu stariji naziv Goduša, te da je Goruša, pučka etimologija. Osnova God-, najvjerovatnije, istovjetnog je gotskog porijekla kao i visočki toponim Godimlje (Godimilje). Nazivu Goduša odgovara višestruko potvrđen starogermanski antroponim God, a posebno njegove varijante sa konsonantom s, Godagast, Godagis, Godegisel, koje kontrakcijom daju Goduš-. U vezi s bazom God- nužno je posjetiti se na vulgarno-latinske natpise rimske provincije Dalmacije u kojima se završno t mijenja u d, što bi također moglo značiti da se radi o etnonimskoj bazi i da je God- etnonim u značenju Got, kao i i visočkom Godimlje „Gotsko milje“. U pisanim izvorima selo je prvi put popisano u osmanskom defteru iz 1468. godine, kao Godiša. Džamija, koja je na granici prema Goduši, pominje se već u XVI vjeku, što znači da je u ovim naseljima već tada bilo dosta muslimana.
Jedna tradicionalna seoska radinost u Goduši, vjerovatno ima gotske tradicije. To je izrada koštanih češljeva, koje u drugim visočkim i srednjobosanskim selima nema. Koštani češalj je vrlo čest artefakt koji se nalazi u germanskim grobovima i, prema mišljenju K. Sagiua, služio je kao oznaka ranga. Goduški češljevi, s jednim redom gušćih i jednim redom rjednih i krupnijih zubaca, tipološki odgovaraju češljevima pronađenim u istočnogotskoj nekropoli iz Bačkog Monoštora, češljevima iz grobova sa Jakova – Karaburme, gepidskim češljevima iz Sremske Mitrovice, češlju iz Rakovčana kod Prijedora, itd. Maklja, goduška alatka u obliku zavinutnog noža s dvije ručke, kojom se prilikom izrade češljeva struže rožina s kosti, i čije postanje je tamno, mogla bi biti gotskog porijekla - od gotske riječi „mikiljan“.
 

Dakle, visočki gotizmi u potpunom skladu su s arheološkim i pisanim izvorima. Atipična orijentacija znatnog broja stećaka s nekropole u Arnautovićima, osam grobova u kojim su mrtvaci sahranjeni u izdubljeno deblo, izdubljeni stećci u obliku korita, potvrđeni na nekropolama Majdan i Daleč kod Travnika i na nekropoli u Vrbljanima, kao i „grčko greblje i korita“ s nekropole u Vilenom Brijegu kod Subotinja, arheološki potvrđuju gotske etničke elemente i gotske tradicije. Također, arheološki ostaci gotskog porijekla, otkriveni u susjednoj Brezi, zajedno s njihovim runskim pismom, kao i graditeljske karakteristike gotskog porijekla, zastupljene u arhitekturi brojnih kasnoantičkih bazilika čije je jezgreno područje srednja Bosna, pak, samo upotpunjuju povijesne gotske sadržaje. Radi se o znanstvenoj pravilnosti: kao i na Glasincu, gdje su brojni arheološki ilirski lokaliteti u čvrstoj onomastičkoj vezi s njihovim nazivima ilirskog porijekla, ista arheološko-onomastička pravilnost, potvrđena je i na tlu Visokog. U razmatranju naziva Moštre već je rečeno da bošnjačko narodno predanje za najstarije seosko stanovništvo kaže da su bili „Nijemci“. U tom etničkom imenu novijeg porijekla, koji posve precizira etnički karakter „Grka“ i „grčkih groblja“, zasigurno se kriju nekadašnji Goti, ne samo iz razloga što se radi o najvažnijem centru Crkve Bosanske, čije porijeklo je arijansko-gotsko. Seoski toponim „Svibe“, koji se konkretno odnosi na onaj dio Moštra na kojem se izoravaju antički artefakti i gdje visočka tradicija locira „grad s crkvom“, na svoj način ukazuje na germanske Svebe, odnosno Gote. Dva pisana izvora o Kotromanu Gotu, pak, konkretno uvode jednog Gota u visočko Mile, kao bosanskog vladara. S tim u vezi stoji brojna geografska visočka nomenklatura gotskog porijekla, koja je komplementarna brojnoj gotskoj antroponimiji Crkve Bosanske i njenoj gotskoj geografskoj nomenklaturi koju susrećemo u svim važnijim crkvenim sjedištima. Prema tome, radi se o značajnoj množini povijesnih izvora, arheoloških, etnoloških i onomastičkih, koji su u čvrstoj uzajmnoj vezi i koji, kako pojedinačno tako i međusobno, pokazuju da su Goti u Bosni neosporna povijesna činjenica!  Etnička struktura visočkih naselja, čiji su nazivi gotskoga porijekla, pokazuje da su ti nazivi, kao dio etnokulturnog povijesnog naslijeđa, prije svega, povijesna baština visočkih Bošnjaka. Visočki gotizmi, najvećim dijelom, nalaze se u bošnjačko-muslimanskim selima. S tim u vezi su i somatske odlike visočkih Bošnjaka, kod kojih je M. Filipović 1928. godine utvrdio da su, za razliku od Srba i Hrvata, u znatnom broju „potpuno plavi ljudi sa visokim uzrastom“. Najvjerovatnije, etničkim korijenima gotskog porijekla moguće je objasniti i izuzetnu povijesnu radinost visočkih Bošnjaka, koja je karakterisitčna za Germane. Etno-kulturni sadržaji gotskog porijekla u etnogenezi visočkih Bošnjaka – u njihovoj jezičkom nomenklaturi i Crkvi Bosanskoj – jesu i njihovi najstariji etnički korijeni. Korijeni visočkih Bošnjaka nisu samo gotski, već i ilirsko-romanski, keltski, slavenski, avarski, turski i drugi. Njihova brojnost i složenost imaju izuzetnu povijesnu vrijednost: kao i na Glasincu, oni na svoj način pokazuju da su Bošnjaci evropski narod i da po svojim najstarijim etničkim korijenima pripadaju najstarijim evropskim narodima.

05.01.2012.

Bosniaks as descendants of the Germanic Goths

The Gothic theory of the ethno-genesis of the Bosnian-Herzegovinian muslims was "last" officially propagated during WWII, mostly by some local muslim leaders, like Uzeir-aga Hadžihasanović, Mustafa Softić and Nedžad-beg Sulejmanpašić. It is belived that it was these autonomists who in an anonymous memorandum of november 1, 1942 asked Adolf Hitler to extract the Bosnian-Herzegovinian lands from the Independent State of Croatia (NDH) and integrate them directly into the Third German Reich granting autonomy to Bosnia and Herzegovina. However, the theory is still in use among Bosniak nationalistic circles, but also of modern Bosniak intellectuals, historians and philosophers, like Ibrahim Pašić, Muhamed Filipović, Besim Spahić and Nurija Agić. The Bosnian muslims authors of the memorandum from 1942 claimed that their ancestors were not Slavs, but rather Goths, and that they had come from the north to the Balkans in the 3th century C.E. as a Germanic tribe named "Bosni". Heinrich Himmler also fantasized that there was a fanatical, blind obedience in the Bosniaks. He thought that muslim men would make perfect SS soldiers as Islam "promises them Heaven if they fight and are killed in action." As for their ethnic background and SS requirements, the widely accepted belief that the Bosniaks were in fact descendants of 5th century Goths was even supported by Himmler as well as Bosniak autonomists. It was the Germans that later coined the name "Musulgermanen"  (Germanic muslims) due to their unique situation. There were plans made that, in the event of a Nazi victory, units such as Handschar and Kama and the other Eastern European Divisions (Latvians etc) would release 'Germanic' ones like Totenkopft from their concentration camp duties. Also the German SS-Hauptamt Gottlob Berger subscribed the theory of Gothic origin of Bosnian muslims in "Weltenschaulich geisitge Erziehung der muselmanischen SS-division", where he described Bosniaks, in fallow way: "The muhammedans of Bosnia belongs racially to the Germanic and culturally to the Oriental peoples". In their memorandum, the Bosnian muslim authors do not say explicitly on which concrete historiographic arguments they base their view. Perhaps they had in mind the 12th century manuscript in Latin, Sclavorum Regnum: The Chronicle of the Priest of Dioclea (Presbyter Diocleas), which seems to incorporate in itself an earlier chronicle Libellus Gothorum (the book of the Goths). The chronicle Sclavorum Regnum indeed portrays a 600-years genealogy, connecting some Dioclean and first Bosnian rulers and dukes with the Gothic king Totila. Analogously, in the work a generalization is made and South Slavs are presented as an offspring of the Goths. However, let us note here a very important theoretical point, namely, that the ethno-genesis of an entire people was devolped through the assumed ethno-genesis of their medieval rulers. Exploring this historical source, Bosnian historian Muhamed Hadžijahić also agrees (in his book; Povijest Bosne u IX i X stoljeću) that the fact that the Latin version of the Chronicle of the Priest of Dioclea i.e., Regnum Sclavorum (The kingdom of Slavs) includes in itself Libellus Gothorum (The book of the Goths) reflects medieval beliefes about the Gothic heritage of the medieval Bosnian rulers. There are some other peculiar circumstances that perhaps ought to be cited in connection with the persistent arguments advanced by the "Gothicists". Both Tvrtko and Stjepan Tomašević (King Stephen of Bosnia) placed curiously ornate Gothic letters beneath the Bosnian crown and coat of arms. On many shields found in Bosnia, and which antedate the Moslem conquest, the typical device represented is that of the moon and star, the design which appears on the shield of Theodoric and other Ostrogothic kings, as well as on the mosaics that date from the period of Ostrogothic rule at Ravenna. Also there is to be found on many of the oldest Bosnian gravestones shields with this same device which was so popular among the Ostrogoths. The German consul at Sarajevo in the last century was inspired by the noted historian, Theodor Mommsen, to undertake a study of Bosnian antiquities. He deduced a definite connection between the strange appearing Bosnian tombstones and the Ostrogoths who ruled Bosnia and worked its mines from the latter part of the fifth to at least the middle of the sixth century. Muhamed Hadžijahić also explains that the name "Goths" was frequently pejoratively used by the Roman population of the coastal Dalmatian cities as referring to the people of rural continental areas of Dalmatia, i.e., of early and late medieval Bosnian territories. Even in the 15th century the ladies of Dubrovnik used to depreciatively call their mates from inland (Bosnia) gotice (Gothic women). In medieval times it was common to call countries with their old names and medieval historians knew very well that between 490 and 535 C.E. the whole Bosnia had been under the control of Theodoric the Great and his Ostrogothic kingdom. Dr. G. Rus, a professor at the University of LiubIjana, after the war of 1914, undertook a detailed study of Croatian origins (including the origins of Bosnian muslims). Rus considered that he had proved that there were two Gothic migrations into Bosnia and Dalmatia. The group ruled by Ostroilo survived the collapse of the Gothic state in Italy and received an accretion of strength from the Ostrogothic masses who left Italy between 453 and 455 to avoid submitting to the Byzantine power. He regarded the coming of the Slavs in the seventh century, as related by Constantine Porphyrogenitus "De administrando imperio", as a second migration of slavicized Goths from the Vistula area. Archaelogical excavations and studies carried out a later date in Bosnia, around Duvno, Delmin, valley of the Neretva river and at Breza near Sarajevo, provided new evidence of the identity between the Bosniaks and Ostrogoths.

Besides Sclavorum Regnum, there are other historical sources indicating the same. Thus, for instance, a letter dated from may 14, 1432 sent from the Dubrovnik (Republic of Ragusa) City Council to their emissaries in Bosnia, mentiones the Bosnian medieval ruler, Stjepan Kotroman (ruled 1287-1314), as a Goth. In addition to the above-mentioned letter, the work Il regno degli Slavi (1601) by the Venetian historian Mavro Orbini (d.1614) also mentiones Stjepan Kotroman as Cotromano Tadesco (Kotroman the German). It is believed that he was the son of a German nobleman in the service of German knight Gotfrid, founder of the family Kelad who went to strengthen Hungarian hold in Bosnia in 1162 or 1163. This German nobleman co-signed the edicts for Bosnia in the Split Church in 1163 with Hungarian King Stephen IV. Apparently, the Hungarian King Stephen III invited him to place him as a regional ruler in Hungary's name because of his ancestor's successes. Kotroman ruled as a vassal of this King. The Dubrovnik Archives from the 15th century refer to him as "Cotrumano Goto", i.e Kotroman the Goth. Kotroman might have been the son of Bosnian Ban Prijezda I. Another piece of evidence often used by the German and Austrian scholars to prove the Germanic heritage of the Bosnian Kotromans is the similarities between the heraldic insignias of the Kotromans and the Styrian Schärfenberg dinasty. The third piece of evidence for the Germanic hypothesis of the Kotromans heritage is the existence of the toponym "Kotrou" in the Austrian province Styria from where (according to many Austrian historians) the ancestors of the Bosnian medieval dinasty Kotromanić could stem. There is noted in Chronica Ragusina that "Bosnia is a Gothic land" and that Kotroman Got married "dobra Elisalda", who took refuge in Dubrovnik for their three sons, one of which (Vladislav) was the grandfather of the Bosnian king Tvrtko II Kotromanić. Although it is generally held that Stephen Kotroman, founder of the Bosnian royal family Kotromanić, it is very likely that Bosnia was ruled by members of the same ruling house long before him. Stephen Kotroman predecessors, Ban Prijezda and Ban Matej Ninoslav were also members of the same royal house or dynasty, and Ban Ninoslav explicitly says that his ancestors had ruled Bosnia "from antiquity." In the chronicle it is also mentioned that the friendship between the Republic of Dubrovnik and Bosnian royal dinasty "has been ongoing since Kotroman Goth." A source from the year 1432 says that the ancestor of the Bosnian King Tvrtko II Kotromanić was Kotroman Got. This source is not isolated and not supplemented only by Mavro Orbini, but it confirms the very strong interference of Gothic ethnic elements in the Mile - the major throne of the Bosnian church. In fact, it is a general royal Illyrian-Gothic symbiosis whose beginnings conceive in late antiquity. This is vital to note that in the year 1355, sources confirmed the name of the onomastic context in which the father of a Kotroman was called "Goimir", which is again the name of Gothic origin. The term (etymology) "Kotroman" roots in the coin, which consists of three Germanic words; "Kur(Fürst)-tro-man", which freely translated means "the commissioner of the king". Kurfürst is the aristocratic title that belongs in the highest rank of nobility - from where the election of the king is reduced.

It is alleged that the "arian heresy" of the first half of XI century was in use as a label for neo-manichaeism, which were in XII. century specifically referred as Cathars. The possibility that the Bosnian Church dates from the arianism (also called the Germanic christianity), indirectly could lead some sources who mention the arian heresy in the neighborhood of medieval Bosnia. In XII. first century Serbian King Stephen (Stefan), in his letter "Žitije svetog Simeona" describes how his father Stefan Nemanja, had destroyed arian heresy in the last decades of the XII. century. Čremošnik states that no one can doubt that thuse persecuted heretics were in fact remnants of Germans, mostly Goths, who remained in the Balkans within the borders of the Eastern Roman Empire. Archdeacon of Split (Thomas Archidiaconus Spalatensis) also the heresy of the medieval Bosniaks associates in his chronicle Historia Salonitana with the Gothic arians - with it he connects the letter (Goticas litteras) and worship in the Slavic language. Bosnian governors, and later kings, were the highest political leaders of Bosnia's land and closely linked with the Bosnian medieval church, which is associated with a similar relationship in the former arian states. However, the Bosnian rulers and provincial lords often sweard in the presence of christians in 318 fathers of Nicea, and these fathers had in the year 325, condemned "unfaithful" arianism. Arian origin of the Bosnian church also indicates the letter by the Ragusian dominican Ivan Stojković at the church council of the catholic church in Basel, Juny, 10 year 1434:  "in the grace of God, we have finally revealed a great opportunity for addressing the whole Bosnian kingdom, which is over three hundred years infected by manichean heresy and arianism ..." "... Offertur facilis occasio reductionis regni de Bosne quod iam a trecentis annis et ultra infectum heresi manicheorum et arianorum..." During the whole medieval period in Bosnia, many military campaigns, by the Hungarians was disseminated against the Bosnian heretics and the Bosnian faith. The crusade army of Hungarian king Sigismund were totaly defeated in 1405. Sigismund did not come to terms with defeat, and soon began preparing for a new attack. In the name of support, the Pope Gregory XII, writes in 9th November 1407 the letter to Sigismund of Luxemburg (Holy Roman Emperor) where he calls Sigismund in war against the heresy: "sending the christian crusaders in the name of the Lord, against the Turks and heresy of arianism and manichaeism"(...). The soursces by the Pope Gregory XII of the "the heresy of the arianism and manichaeism", unambiguously defines the Bosnian heretics, and the Bosnian church.
The association of early christian and late antique basilics in Bosnia and the Goths proves by Germain Morin in one of his text from year 1932, that  in VI and VII century in some of the "Illyrian" or Bosnian  municipalities they still gradients ceremonies of the three Gothic martyrs, such as "Hildaevora, Vihila (Juhila) and Theogenes"
After the death of Theodoric, and during the Gothic war, and the conflict between Theodoric's daughter Amalasuntha and Teodahad (king of the Ostrogoths between 534 to 536) - as written by Procopius, many Gothic supporters of Amlasuntha, maked a huge part of the Byzantine army and Justinian. In this regard, Čremošnik believes that these events would enforced huge Gothic ethnic elements in Bosnia. After the murder of Amalasuntha, Theoderics daughter and heiress, in 535, strife arose over the former Gothic possessions in Dalmatia. Emperor Justinianus (527-565) succeeded in 536 to incorporate Dalmatia in the East Roman empire. The Goths, under their new king Vitigis (536-540), fought a battle against Justinianus and recaptured Salona. In the meantime, the Dalmatian borders were left unwatched. The chrisitan church in Bosnia was first mentioned under the Latin name of Ecclesia Bosniensis (or bistuensis, boestoensis) year 530-533 on the church council in Salona, where the bishop Andrew signed the acts of the church councils. It is belived that the seat of the church municipiality where in Mošunj, near Bistua Nova (nowdays Zenica), at the time when Bosnia still was ruled by the Ostrogoths. In the chronicle Historia Salonitana by Archdeacon of Split (Thomas the Archdeacon), it is mentioned about "some priest, named Ulfus" and his "bishop" Cedded, in the village of Moštre (central Bosnia). It has been discussed in the chronicle that Ulfus (Ulfo) was a teacher Ceded's teacher (magister nequitie). That had been associated, that the Ulfus was hypocoristics of Ulfila, which is in fact Wulfila, The information from Thomas the Archdeacon would refer to Wulfila - the spiritual leader of the arian Goths. Lujo Margetić sees the heterodoxy of Bosnian Christians whose roots are in quasi-arianism, in the debate between Roman Catholics and Patarenes where Hereticus says that: "Our faith was the same as in Rome, until the time (the Pope) Sylvester I, who was our teacher and then (from it) falled off." - From which it is evident that the Bosnian Hereticus connects heterodoxy of Bosnian Christians with the Arius battle with Synods of the first council of Nicaea, year 327 - just from the time of Pope Sylvester.

Many historians believe, through the medieval sources that Germanic origin of Bosniaks can also be traced back to the 6th and 7th century's Slavic migration in Bosnia. Greek and Roman writers (Homer, Herodotus, Tacitus, Pliny) used names Henetoi, Uenetoi, Enetoi and Veneti for Slavs. Several more synonyms developed later: Vinidi, Venedi, Vinedi, Winidi, Wendische, Windische. Within its pages are many references to Veneti in relation to Slavs. Here are a few examples, “Fredegarii Chronicon (year 623) uses the name Winidi for Slavs, "Sclavi coinomento Winidi’", also ‘Venetii’ and ‘Vinidi,’ even ‘Vandali’ and ‘gens Wandalorum,’ their land is named ‘marca Winidorum’” - which is reffered as Germanic tribe of Vandals. Slovenian Prince Valuk is “Walucus dux Winedorum". There is also the often-cited equation of Slavs with the Veneti/Vandals by the author of Vitae S. Columbani, where he speaks about the “land of Veneti who are also called Slavs" (Termini Venetiorum qui et Sclavi dicuntur). It is also mentioned that "Sclauoni hodie, vandali antiquitus fuerant", which means that "Vandal is the old name for the Slavs". However, according to Muhamed Hadžijahić, the Slavic version clearly indicates migrations of Slavs - according to him specifically Normano-Slavs. Like Novaković, Hadžijahić also belivies that there were at least four migrations of the Slavs at the south, among theme there were also some third migration of Normano-Slavs (Russian Varangians) between 820-829, and some Moravian Slavs who came in the forth migrations (902-906), as a "large mass".

Literature:

J. Kelemina: Goti na Balkanu
K. Šegvić:
Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt 9, Berlin 1935.
J. Kelemina:
Libellus Gothorum I - VII, študije o starogermanskih spominih v naši zemlji.
I. Mužić:
Vjera Crkve Bosanske
I. Mužić:
Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije
I. Mužić:
Hrvatska kronika, Libellus Gothorum 547.- 1089.
I. Pašić:
Predslavenski korijeni Bošnjaka - Mile i Moštre, ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećaka i crkve bosanske
N. Agić:
GOTI - narod ratnika
D. Bašić: The roots of the religious, ethnic and national identity of Bosnian muslims                   

 

17.04.2011.

Saksonci na području Bosne

Politički uspon Bosne praćen je od prve polovine XIV st. odgovarajućim privrednim razvitkom i napretkom. Širenjem teritorija srednjovijekovne bosanske države prirodno se povećao obim trgovine, koja je za osnovu imala opći porast proizvodnje, posebno u rudarstvu. Bosna je bila bogata rudama i metalimam koji su se proizvodili i prerađivali u brojnim mjestima: Fojnici, Zenici, Varešu, Kaknju, Srebrenici, Foči, Banja Luci, Solima(Tuzli), Goraždu, Ustikolini i Zvorniku. Značajan izvor prihoda za vladare i vlastelu bili su rudnici, posebno srebra i olova. Seoba Germana i Slavena prekrila je kontinuirani razvoj antičkog rudarstva u kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom vremenu na području Bosne. Rudarstvo je i dalje egzistiralo, ali sa smanjenim kapacitetom na tragovima antičkih rudnika. Veći zamah u razvoju rudarstva pripada tek razvijenom srednjem vijeku. Razlog za ovo poboljšanje nalazi se u činjenici da je poslije nestašice plemenitih metala u zapadnoj i srednjoj Evropi, započela opća potraga za njima koja je imala svoj odraz i na ovim prostorima. U tu svrhu najviše su angažirani njemački rudari Sasi iliti Saksonci (germansko pleme), koji su bili specijalizirani za pronalaženje i organizaciju eksploatiranja rude. Jači razvoj rudarstva u Bosni prati se tokom 14. i 15. vijeka. Otvaraju se rudnici olova, bakra, a zahvaljujući srebru doživljava svoju kulminaciju do razine osnovne ekonomske grane u Bosni. Najpoznatiji rudnici u Bosni su smješteni u srednjobosanskom (Kamenica, Olovo, Dusina, Deževica) i istočnobosanskom bazenu (Srebrenica i njena okolina). Svi veči gradovi u srednjoj Bosni i u Podrinju su se samo nakon nekoliko godina napunili mnoštvom Sasa, dok je čak i bio slučaj da su i postali i večina na pojedinim mjestima. Sasi su uz to i gradili sela u blizini mjesta kojem su se nastanjivali, kao selo Sase kod Srebrenice, potom pod istim imenom i selo u blizini Vareša. Zatim Saski do kod Prijedora, Sasina, Saski potok, itd. U Kakanjskoj opštini imamo nekoliko "etnički čistih" sela, koji su sve od starih vremena bili nastanjeni Sasima. Nakon pada Bosne pod Turcima, veliki broj Sasa je primio islamsku vjeru. Još je više Sasa pristiglo u Bosnu u 14. stoljeću jer Stjepan Kotromanić i kralj Tvrtko poticali razvoj rudarstva. Rudnici su bili u privatnom vlasništvu mjesnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon dopuštao da sijeku šume i podižu rudarska naselja gdje god ima kakve rude. Neki su od tih Sasa postali i ugledni ljudi: jedan od njih ćije se ime često spominje u službenim spisima, Hans Sasinović (dakle, Sasov sin), dobio je u "trajan" zakup veliki komad zemljišta i putovao je više puta u Dubrovnik kao predstavnik kralja Tvrtka. Radi uspješnijeg naviještanja Evanđelija i suzbijanja nekatoličkog naučavanja, smatralo se potrebnim organizirati zasebnu franjevačku zajednicu na tlu Bosne. Na tome je radio tadašnji vrhovni poglavar Franjevačkog reda fra Gerald Odonis (ovlašten od pape Benedikta XII, i ohrabren od madžarsko-hrvatskog kralja Karla II. Anžuvinskog) u suradnji sa bosanskim banom Sjepanom II Kotromanićem. Godine 1339-1340. uspostavljena je Bosanska vikarija (koja je nižeg ranga od provincije), a na njezino čelo  postavljen je saski fra Peregrin Saksonac, koji se svojim radom izuzetno potvrdio, te je postao utjecajan na banskom dvoru, a kasnije je imenovan biskupom Bosne Srebrene. U isto vrijeme je i na čelu Usore i Soli postavljen Nijemac Henrik Gizing.

Dana 13. II 1234. papa Grgur upučuje u Bosnu dominikanac Johannesa Teutonicusa Wileshausena iz Donje Saksonije, sa zadatkom iskorijenjavanjem Bosanske Crkve. Istovremeno papa upučuje pismo ugarskom kralju Kolomanu u kojem navodi kako je u Bosni "toliko porastao broj nevjernika (patarena) da čitava zemlja izgleda kao žalosna i neprohodna pustinja zarasla u trne i koprivu."

U doba srednjovijekovne bosanske države region sjevernoistočne Bosne podijeljen je između "župa" Vratar, Birać, Osat i Trebotić. U ovom periodu prvi put se spominje i grad Bratunac 1381. godine, kao mjesto preko kojeg je prelatio put iz Bosne za Srbiju. Bratunac je tad imao 30 stanovnika za svega 5 kuća, naseljen uglavnom saskim stanovništvom, koji su bili u potrazi sa rudnim nalazištima. Na njih kao etničku kategoriju podsjećaju još uvijek toponimi. Nedaleko od samog Bratunca postoje selo "Sase" kao i "Saska rijeka". Po svoj prilici na području istočne Bosne germanske provinijencije su i nazvani za "Kvarc" (njem. "Quarc" - kamen bjelutak), Spad (njem. "Spat" - cjepiv kamen), Fojhari (od Feurherd - ognjište). Po mnogim mišljenjima sasko porijeklo treba tražiti i u mnogobrojnim toponimima sa osnovom "kriz", prema saskom zakonu "krik", odnosno kriz (od njem. riječi Krieg) je mjesto koje "urbarer" (činovnik koji daje koncesije za rudarsku eksploataciju). Boravak Sasa ostavio je traga i na fizičkim karakteristikama stanovništva u ovim krajevima (osobe sa germanskim karakteristikama - visoki i koscati, izrazito plavih očiju i kose). Tako se smatra da su uz selo Azlice (na srebreničkoj opštini) i neka muslimanska sela saskog porijekla, Likari, zatim Sase - zaseoci Sase, Gradina, Lasovac - prema sačuvanoj tradiciji u njima je očuvano u velikoj mjeri starosjedilačko stanovništvo. Iz perioda bosanskog kraljevstva datiraju i tragovi starog rudnika kosita u Bastasima, kod Bosanskog Grahova, koji je vjerovatno otvoren za vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića. Prema narodnim predanjima i tu su radili saksonski osnosno saski rudari. Srebrenica je i postojbina rudarskog duha, patulja Perkmana, sjverno-njemačkog mitološkog bića. Ostaci srednjovijekovnih  rudokopa za koje se vjeruje da je pri njihovom kopanju pomagao veseli patuljak Perkman, vidljivi su i uz samo šetalište koje iz grada vodi prema banji.

17.04.2011.

Goti na području Bosne

Najveću prijetnju granicama Zapadnog Rimskog carstva predstavljali su na početku germanska plemena koja su bila nastanjena na samoj granici imperije, a zahvatala su prostor od Crnog mora do rijeke Rajne na zapadu. Najaktivniji su bili Goti čiji su ratnici provaljivali u Panoniju i Dalmaciju još u trećem vijeku te su se tu neki od njih i nastanili a čije masovno pomjeranje na zapad uzrokuje provala Huna kroz vrata naroda 375.godine. Zapadni ogranak Gota tj. Vizigoti seobu počinju odmah nakon hunske provale a napočetku 5.vijeka naseljavaju jugozapadnu Galiju i poslije šire vlast na cijelo Pirinejsko poluostrvo. Istočni Goti ili Ostrogoti također pod pritiskom Huna prelaze preko Dunava unutar granica Zapadnog Rimskog carstva i postaju saveznici kralja Teodozijusa. Zatim provaljuju i naseljavaju prostor Dalmacije i južne Panonije uključujući tu i prostor Bosne, gdje je bosansko velegorje pružalo posebnu odbrambenu zaštitu, za očuvanje gotske arijanske vjere, iz koje će kansije svanuti Crkva Bosanska. Paterani koji dolaze u Bosnu i Bugarsku Vulfilini su Goti. Vulfila je bio veliki svjetovni (indeks) i duhovni vođa Gota. Kada je prišao arijanstvu, na sinodu u Antiohiji 341. godine postavljen je za episkopa podunavskih Gota, koji su živjeli sjeverno od Dunava, na području Rumunije današnje. Prelazak na novu vjeru izazvao je kod njegovih sunarodnjaka velike poremećaje i neslaganje i na kraju progone kojima su bili izloženi Goti kršćani od strane Gota koji su u većini bili još nepokršteni. Vulfila je bio izložen progonima i na kraju sa svojom grupom arijanskih Gota bio prinuđen potražiti utočište na rimskoj teritoriji. Car Konstancije je 348.godine Vulfilinim Gotima jedan donji dio Mesije inferiro kod Nikopolja u današnjoj Bugarskoj. Ovim se u potpunosti potvrđuje Veronezeovo i Orbinijovo kazivanje o dolasku paterana u Bosnu i Nikopolje: "...pa su se tu neki zaustavili i nastanili oko Istra, nedaleko od Nikopolja, nema nikakve sumnje, radi se o Vulfilinim Gotima". Zbog uništenja crkvene organizacije možemo pratiti razvoj, ali bez dalnjega, dopušteno je predpostaviti da su u doba dolaska barbarskih naroda, okolnost za očuvanje gotsko-arijanske baštine, bile možda ćak i povoljnije nego u Italiji jer su barbarski narodi u pitanju vjere bili kao što je poznato, vrlo tolerantni. Pa se tako gotsko arijanstvo moglo bez teškoća održati među slaveniziranim Gotima Bosne. Razumije se, vjerski progoni panonskih arijanaca, do kojih je došlo 348. godine, nakon crkvenog sabora u Niceju, nisu mogli potrti i uništiti već uznapredovalo i znatno ojačalo arijanstvo iz razloga što povijesni izvori pokazuju da su oni samo preusmjerili njegovo dalje širenje, prema Nikopolju i Bugarskoj, po Veronezeu i Orbiniju i prema Bosni. Na prisustvo arijanaca na području Bosne, možemo i zaključiti da su mnoge starokršćanske i kasnoantičke bazilike na području Bosne ostavštvina gotskih arijanaca, kao naprimjer Cimska bazilika u Cimu kraj Mostara, datirana između IV. i VI. stoljeća. Nazočnost germanskog, prvenstveno gotskog elementa posvjedočuju i brojni nalazi u grobovima. Posebno je zanimljiv primjer upotrebe antičkih sarkofaga u Potocima kod Mostara. U nekoliko kasnoantičkih grobnica (Turbe kod Travnika, Oborci kod Donjeg Vakufa, Stranjani kod Zenice, Vrdolje kod Konjica) uz pokojnike su nađeni predmeti bizantskog i germanskog porijekla, a datiraju se u kraj V. i u prva desetljeća VI. stoljeća.
Te bosanske i hercegovačke bazilike stvarno imaju niz posebnosti. Tako je uočeno npr. u Zalotju kod Bihaća, Brezi, Arnautovićima kod Visokog i Skelanima na Drini da se na razmaku od nekih stotinjak metara, dakle na sasvim maloj udaljenosti, nalaze po dvije bazilike, što bi moglo značiti da se tu najvjerojatnije radi o građevinama dviju crkvenih organizacija od kojih bi jedna pripadala arijanskim Gotima, a druga pravovjernoj crkvi. Inaće, među dotičnim građevinama nema bitnih razlika u obliku osim što su kod pretpostavljenih arijanskih crkava krstionice većinom građene izvan crkava. Nada Miletić zaključuje da ostaje otvoren problem koja od tih mnogih bazilika u ranom srednjem vijeku pripada arijanskom kultu. Međutim, ako se prihvati teza da je veći dio bosanskih crkava sagrađen baš od početka i u doba istočnogotske dominacije, kako se u historiografiji uglavnom misli, onda možemo zaključiti da su mnoge od tih crkava uistinu pripadale arijanskim Gotima.

Ivan Mužić navodi u dijelu "Vladavina Gota na području Liburnije i Dalmacije" kako je "Gota najviše ostalo u planinskim predjelima i to posebno u Bosni. Tako imamo u Bosni: Delegošta, Vogošća, Vareš, Mile, Moštre, Gudinoge, Gudelji, Konogovo, Godomilje, Gačani, a u Hercegovini: Otolež, Gacko, Hrgud, Argud, Orgošta, Otilovci, Kotezi, Gaćice - toponime koji su derivati iz gotskog imena." Međutim, njihova vlast na ovom području je ubrzo prekinuta navalom Huna koji su krenuvši iz centra u Panoniji srušili vlast Ostrogota na zapadnom Balkanu. Huni nisu naseljavali osvojeno područje već su ga koristili kao polaznu tačku za nove pljačkaške pohode. Kada se hunska imperija urušila 454.godine, Ostrogoti iliti istočni Goti, su ponovo preuzeli kontrolu nad ovim dijelom Balkana i počeli vršiti pripreme za daljnja osvajanja. Ostrogoti koji su nakon rušenja hunske imperije nastanjivali Dalmaciju i s njom Bosnu bili su podijeljeni u dva korpusa. Jedan je nastanjivao prostor od rijeke Bosne pa do granica provincije a drugi se pružio duž Drine braneći granicu sa Bizantom.

Ante Uglešić:  piše također u dijelu "Nazočnost istočnih Gota u jugoistočnoj Evropi u svjetlu arheološke i povijestne izvorne građe" kako je "od svih područja jugoistočne Evrope, Gotima najgušće bila naseljena Rimska provincija Dalmacija - južna Hrvatska i cijela Bosna i Hercegovina." Dalmacija je u to vrijeme služila Gotima kao polazna tačka za osvajanje Italije što se naposlijetku i desilo. Godine 476. sruše Goti Rim pod Odakarom, čime je označen kraj antike a do kraja petog vijeka pala je cijela Italija i stvorena gotska imperija na čelu sa Teodorikom velikim, na cijelom tom prostoru tj. na prostoru zapadnog Balkana i apeninskog poluostrva. Ta imperija će se održati pedesetak godina. Nakon smrti Teodorika, političku kontrolu nad istočnim Gotima je preuzela njegova kćerka Amalasvinta, koja je vladala u ime kralja Atalarika dok ovaj nije umro u svojoj 19-oj godini života 534.godine. Ostrogotsko kraljevstvo se na početku šestog vijeka našlo pod velikim pritiskom od strane moćnog bizantskog carstva i njenim carem Justinijanom, koje je nastojalo da sve bivše rimske provincije uključi u svoj sastav. Mnogobrojni manji sukobi između ove dvije sile nisu doveli do teritorijalnih promjena, međutim cijeli spor je kulminirao u Gotskom ratu koji se vodio od 535. do 553.godine. U tom ratu je Bizantija pokazala svu svoju moć i srušila ostrogotsku državu te nedugo zatim uspostavila vlast na bivšim gotskim područjima.

Ivan Mužić: "Iz cjelokupne sinteze nalaza u Bosni i Hercegovini iz doba ranog srednjeg vijeka očit je veći broj gotskih ostataka u odnosu prema drugima, što potvrđuje važno povijesno značenje Gota u tim pokrajinama. Može se zaključiti da su Ostrogoti na teritoriju Desitiata utemeljili začetak i rane srednjovjekovne države Bosne."

Prema tome, ni najveći skeptici ne mogu zanemariti posljednju činjenicu, koja je znantnim dijelom izvedena na osnovu primjene posve pouzdanih metoda, koja potvrđuju da su u strukturi bosanskohercegovačkog stanovništva Goti, odnosno Germani neosporna (i grandiozna!) povijesna činjenica. Stoga, htjeli mi to prihvatiti ili ne, germansko povijesno potvrđeno prisustvo na bosanskohercegovačkom tlu zakonmjerno ima svoju arheološku, onomastičku, lingvističku, genetsku i općehistorijsku dimenziju!


Predslavenski korijeni Bošnjaka - Goti
<< 09/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
115108

Powered by Blogger.ba