Predslavenski korijeni Bošnjaka - Goti

Predaslavenski korijeni Bošnjaka

17.04.2011.

Saksonci na području Bosne

Politički uspon Bosne praćen je od prve polovine XIV st. odgovarajućim privrednim razvitkom i napretkom. Širenjem teritorija srednjovijekovne bosanske države prirodno se povećao obim trgovine, koja je za osnovu imala opći porast proizvodnje, posebno u rudarstvu. Bosna je bila bogata rudama i metalimam koji su se proizvodili i prerađivali u brojnim mjestima: Fojnici, Zenici, Varešu, Kaknju, Srebrenici, Foči, Banja Luci, Solima(Tuzli), Goraždu, Ustikolini i Zvorniku. Značajan izvor prihoda za vladare i vlastelu bili su rudnici, posebno srebra i olova. Seoba Germana i Slavena prekrila je kontinuirani razvoj antičkog rudarstva u kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom vremenu na području Bosne. Rudarstvo je i dalje egzistiralo, ali sa smanjenim kapacitetom na tragovima antičkih rudnika. Veći zamah u razvoju rudarstva pripada tek razvijenom srednjem vijeku. Razlog za ovo poboljšanje nalazi se u činjenici da je poslije nestašice plemenitih metala u zapadnoj i srednjoj Evropi, započela opća potraga za njima koja je imala svoj odraz i na ovim prostorima. U tu svrhu najviše su angažirani njemački rudari Sasi iliti Saksonci (germansko pleme), koji su bili specijalizirani za pronalaženje i organizaciju eksploatiranja rude. Jači razvoj rudarstva u Bosni prati se tokom 14. i 15. vijeka. Otvaraju se rudnici olova, bakra, a zahvaljujući srebru doživljava svoju kulminaciju do razine osnovne ekonomske grane u Bosni. Najpoznatiji rudnici u Bosni su smješteni u srednjobosanskom (Kamenica, Olovo, Dusina, Deževica) i istočnobosanskom bazenu (Srebrenica i njena okolina). Svi veči gradovi u srednjoj Bosni i u Podrinju su se samo nakon nekoliko godina napunili mnoštvom Sasa, dok je čak i bio slučaj da su i postali i večina na pojedinim mjestima. Sasi su uz to i gradili sela u blizini mjesta kojem su se nastanjivali, kao selo Sase kod Srebrenice, potom pod istim imenom i selo u blizini Vareša. Zatim Saski do kod Prijedora, Sasina, Saski potok, itd. U Kakanjskoj opštini imamo nekoliko "etnički čistih" sela, koji su sve od starih vremena bili nastanjeni Sasima. Nakon pada Bosne pod Turcima, veliki broj Sasa je primio islamsku vjeru. Još je više Sasa pristiglo u Bosnu u 14. stoljeću jer Stjepan Kotromanić i kralj Tvrtko poticali razvoj rudarstva. Rudnici su bili u privatnom vlasništvu mjesnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon dopuštao da sijeku šume i podižu rudarska naselja gdje god ima kakve rude. Neki su od tih Sasa postali i ugledni ljudi: jedan od njih ćije se ime često spominje u službenim spisima, Hans Sasinović (dakle, Sasov sin), dobio je u "trajan" zakup veliki komad zemljišta i putovao je više puta u Dubrovnik kao predstavnik kralja Tvrtka. Radi uspješnijeg naviještanja Evanđelija i suzbijanja nekatoličkog naučavanja, smatralo se potrebnim organizirati zasebnu franjevačku zajednicu na tlu Bosne. Na tome je radio tadašnji vrhovni poglavar Franjevačkog reda fra Gerald Odonis (ovlašten od pape Benedikta XII, i ohrabren od madžarsko-hrvatskog kralja Karla II. Anžuvinskog) u suradnji sa bosanskim banom Sjepanom II Kotromanićem. Godine 1339-1340. uspostavljena je Bosanska vikarija (koja je nižeg ranga od provincije), a na njezino čelo  postavljen je saski fra Peregrin Saksonac, koji se svojim radom izuzetno potvrdio, te je postao utjecajan na banskom dvoru, a kasnije je imenovan biskupom Bosne Srebrene. U isto vrijeme je i na čelu Usore i Soli postavljen Nijemac Henrik Gizing.

Dana 13. II 1234. papa Grgur upučuje u Bosnu dominikanac Johannesa Teutonicusa Wileshausena iz Donje Saksonije, sa zadatkom iskorijenjavanjem Bosanske Crkve. Istovremeno papa upučuje pismo ugarskom kralju Kolomanu u kojem navodi kako je u Bosni "toliko porastao broj nevjernika (patarena) da čitava zemlja izgleda kao žalosna i neprohodna pustinja zarasla u trne i koprivu."

U doba srednjovijekovne bosanske države region sjevernoistočne Bosne podijeljen je između "župa" Vratar, Birać, Osat i Trebotić. U ovom periodu prvi put se spominje i grad Bratunac 1381. godine, kao mjesto preko kojeg je prelatio put iz Bosne za Srbiju. Bratunac je tad imao 30 stanovnika za svega 5 kuća, naseljen uglavnom saskim stanovništvom, koji su bili u potrazi sa rudnim nalazištima. Na njih kao etničku kategoriju podsjećaju još uvijek toponimi. Nedaleko od samog Bratunca postoje selo "Sase" kao i "Saska rijeka". Po svoj prilici na području istočne Bosne germanske provinijencije su i nazvani za "Kvarc" (njem. "Quarc" - kamen bjelutak), Spad (njem. "Spat" - cjepiv kamen), Fojhari (od Feurherd - ognjište). Po mnogim mišljenjima sasko porijeklo treba tražiti i u mnogobrojnim toponimima sa osnovom "kriz", prema saskom zakonu "krik", odnosno kriz (od njem. riječi Krieg) je mjesto koje "urbarer" (činovnik koji daje koncesije za rudarsku eksploataciju). Boravak Sasa ostavio je traga i na fizičkim karakteristikama stanovništva u ovim krajevima (osobe sa germanskim karakteristikama - visoki i koscati, izrazito plavih očiju i kose). Tako se smatra da su uz selo Azlice (na srebreničkoj opštini) i neka muslimanska sela saskog porijekla, Likari, zatim Sase - zaseoci Sase, Gradina, Lasovac - prema sačuvanoj tradiciji u njima je očuvano u velikoj mjeri starosjedilačko stanovništvo. Iz perioda bosanskog kraljevstva datiraju i tragovi starog rudnika kosita u Bastasima, kod Bosanskog Grahova, koji je vjerovatno otvoren za vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića. Prema narodnim predanjima i tu su radili saksonski osnosno saski rudari. Srebrenica je i postojbina rudarskog duha, patulja Perkmana, sjverno-njemačkog mitološkog bića. Ostaci srednjovijekovnih  rudokopa za koje se vjeruje da je pri njihovom kopanju pomagao veseli patuljak Perkman, vidljivi su i uz samo šetalište koje iz grada vodi prema banji.

17.04.2011.

Goti na području Bosne

Najveću prijetnju granicama Zapadnog Rimskog carstva predstavljali su na početku germanska plemena koja su bila nastanjena na samoj granici imperije, a zahvatala su prostor od Crnog mora do rijeke Rajne na zapadu. Najaktivniji su bili Goti čiji su ratnici provaljivali u Panoniju i Dalmaciju još u trećem vijeku te su se tu neki od njih i nastanili a čije masovno pomjeranje na zapad uzrokuje provala Huna kroz vrata naroda 375.godine. Zapadni ogranak Gota tj. Vizigoti seobu počinju odmah nakon hunske provale a napočetku 5.vijeka naseljavaju jugozapadnu Galiju i poslije šire vlast na cijelo Pirinejsko poluostrvo. Istočni Goti ili Ostrogoti također pod pritiskom Huna prelaze preko Dunava unutar granica Zapadnog Rimskog carstva i postaju saveznici kralja Teodozijusa. Zatim provaljuju i naseljavaju prostor Dalmacije i južne Panonije uključujući tu i prostor Bosne, gdje je bosansko velegorje pružalo posebnu odbrambenu zaštitu, za očuvanje gotske arijanske vjere, iz koje će kansije svanuti Crkva Bosanska. Paterani koji dolaze u Bosnu i Bugarsku Vulfilini su Goti. Vulfila je bio veliki svjetovni (indeks) i duhovni vođa Gota. Kada je prišao arijanstvu, na sinodu u Antiohiji 341. godine postavljen je za episkopa podunavskih Gota, koji su živjeli sjeverno od Dunava, na području Rumunije današnje. Prelazak na novu vjeru izazvao je kod njegovih sunarodnjaka velike poremećaje i neslaganje i na kraju progone kojima su bili izloženi Goti kršćani od strane Gota koji su u većini bili još nepokršteni. Vulfila je bio izložen progonima i na kraju sa svojom grupom arijanskih Gota bio prinuđen potražiti utočište na rimskoj teritoriji. Car Konstancije je 348.godine Vulfilinim Gotima jedan donji dio Mesije inferiro kod Nikopolja u današnjoj Bugarskoj. Ovim se u potpunosti potvrđuje Veronezeovo i Orbinijovo kazivanje o dolasku paterana u Bosnu i Nikopolje: "...pa su se tu neki zaustavili i nastanili oko Istra, nedaleko od Nikopolja, nema nikakve sumnje, radi se o Vulfilinim Gotima". Zbog uništenja crkvene organizacije možemo pratiti razvoj, ali bez dalnjega, dopušteno je predpostaviti da su u doba dolaska barbarskih naroda, okolnost za očuvanje gotsko-arijanske baštine, bile možda ćak i povoljnije nego u Italiji jer su barbarski narodi u pitanju vjere bili kao što je poznato, vrlo tolerantni. Pa se tako gotsko arijanstvo moglo bez teškoća održati među slaveniziranim Gotima Bosne. Razumije se, vjerski progoni panonskih arijanaca, do kojih je došlo 348. godine, nakon crkvenog sabora u Niceju, nisu mogli potrti i uništiti već uznapredovalo i znatno ojačalo arijanstvo iz razloga što povijesni izvori pokazuju da su oni samo preusmjerili njegovo dalje širenje, prema Nikopolju i Bugarskoj, po Veronezeu i Orbiniju i prema Bosni. Na prisustvo arijanaca na području Bosne, možemo i zaključiti da su mnoge starokršćanske i kasnoantičke bazilike na području Bosne ostavštvina gotskih arijanaca, kao naprimjer Cimska bazilika u Cimu kraj Mostara, datirana između IV. i VI. stoljeća. Nazočnost germanskog, prvenstveno gotskog elementa posvjedočuju i brojni nalazi u grobovima. Posebno je zanimljiv primjer upotrebe antičkih sarkofaga u Potocima kod Mostara. U nekoliko kasnoantičkih grobnica (Turbe kod Travnika, Oborci kod Donjeg Vakufa, Stranjani kod Zenice, Vrdolje kod Konjica) uz pokojnike su nađeni predmeti bizantskog i germanskog porijekla, a datiraju se u kraj V. i u prva desetljeća VI. stoljeća.
Te bosanske i hercegovačke bazilike stvarno imaju niz posebnosti. Tako je uočeno npr. u Zalotju kod Bihaća, Brezi, Arnautovićima kod Visokog i Skelanima na Drini da se na razmaku od nekih stotinjak metara, dakle na sasvim maloj udaljenosti, nalaze po dvije bazilike, što bi moglo značiti da se tu najvjerojatnije radi o građevinama dviju crkvenih organizacija od kojih bi jedna pripadala arijanskim Gotima, a druga pravovjernoj crkvi. Inaće, među dotičnim građevinama nema bitnih razlika u obliku osim što su kod pretpostavljenih arijanskih crkava krstionice većinom građene izvan crkava. Nada Miletić zaključuje da ostaje otvoren problem koja od tih mnogih bazilika u ranom srednjem vijeku pripada arijanskom kultu. Međutim, ako se prihvati teza da je veći dio bosanskih crkava sagrađen baš od početka i u doba istočnogotske dominacije, kako se u historiografiji uglavnom misli, onda možemo zaključiti da su mnoge od tih crkava uistinu pripadale arijanskim Gotima.

Ivan Mužić navodi u dijelu "Vladavina Gota na području Liburnije i Dalmacije" kako je "Gota najviše ostalo u planinskim predjelima i to posebno u Bosni. Tako imamo u Bosni: Delegošta, Vogošća, Vareš, Mile, Moštre, Gudinoge, Gudelji, Konogovo, Godomilje, Gačani, a u Hercegovini: Otolež, Gacko, Hrgud, Argud, Orgošta, Otilovci, Kotezi, Gaćice - toponime koji su derivati iz gotskog imena." Međutim, njihova vlast na ovom području je ubrzo prekinuta navalom Huna koji su krenuvši iz centra u Panoniji srušili vlast Ostrogota na zapadnom Balkanu. Huni nisu naseljavali osvojeno područje već su ga koristili kao polaznu tačku za nove pljačkaške pohode. Kada se hunska imperija urušila 454.godine, Ostrogoti iliti istočni Goti, su ponovo preuzeli kontrolu nad ovim dijelom Balkana i počeli vršiti pripreme za daljnja osvajanja. Ostrogoti koji su nakon rušenja hunske imperije nastanjivali Dalmaciju i s njom Bosnu bili su podijeljeni u dva korpusa. Jedan je nastanjivao prostor od rijeke Bosne pa do granica provincije a drugi se pružio duž Drine braneći granicu sa Bizantom.

Ante Uglešić:  piše također u dijelu "Nazočnost istočnih Gota u jugoistočnoj Evropi u svjetlu arheološke i povijestne izvorne građe" kako je "od svih područja jugoistočne Evrope, Gotima najgušće bila naseljena Rimska provincija Dalmacija - južna Hrvatska i cijela Bosna i Hercegovina." Dalmacija je u to vrijeme služila Gotima kao polazna tačka za osvajanje Italije što se naposlijetku i desilo. Godine 476. sruše Goti Rim pod Odakarom, čime je označen kraj antike a do kraja petog vijeka pala je cijela Italija i stvorena gotska imperija na čelu sa Teodorikom velikim, na cijelom tom prostoru tj. na prostoru zapadnog Balkana i apeninskog poluostrva. Ta imperija će se održati pedesetak godina. Nakon smrti Teodorika, političku kontrolu nad istočnim Gotima je preuzela njegova kćerka Amalasvinta, koja je vladala u ime kralja Atalarika dok ovaj nije umro u svojoj 19-oj godini života 534.godine. Ostrogotsko kraljevstvo se na početku šestog vijeka našlo pod velikim pritiskom od strane moćnog bizantskog carstva i njenim carem Justinijanom, koje je nastojalo da sve bivše rimske provincije uključi u svoj sastav. Mnogobrojni manji sukobi između ove dvije sile nisu doveli do teritorijalnih promjena, međutim cijeli spor je kulminirao u Gotskom ratu koji se vodio od 535. do 553.godine. U tom ratu je Bizantija pokazala svu svoju moć i srušila ostrogotsku državu te nedugo zatim uspostavila vlast na bivšim gotskim područjima.

Ivan Mužić: "Iz cjelokupne sinteze nalaza u Bosni i Hercegovini iz doba ranog srednjeg vijeka očit je veći broj gotskih ostataka u odnosu prema drugima, što potvrđuje važno povijesno značenje Gota u tim pokrajinama. Može se zaključiti da su Ostrogoti na teritoriju Desitiata utemeljili začetak i rane srednjovjekovne države Bosne."

Prema tome, ni najveći skeptici ne mogu zanemariti posljednju činjenicu, koja je znantnim dijelom izvedena na osnovu primjene posve pouzdanih metoda, koja potvrđuju da su u strukturi bosanskohercegovačkog stanovništva Goti, odnosno Germani neosporna (i grandiozna!) povijesna činjenica. Stoga, htjeli mi to prihvatiti ili ne, germansko povijesno potvrđeno prisustvo na bosanskohercegovačkom tlu zakonmjerno ima svoju arheološku, onomastičku, lingvističku, genetsku i općehistorijsku dimenziju!

Predslavenski korijeni Bošnjaka - Goti
<< 04/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
125374

Powered by Blogger.ba